papercloud

my fault but...

How dare you say it's nothing to me?
Baby, you're the only light I ever saw.
I'll make the most of all the sadness,
You'll be a bitch because you can.
So you leave me feeling dirty
Because you can't understand.

Ne fali mi rijeci niti mekane tisine da te cuvaju…stoje ponosno na raspolaganju od pocetka… cudno… no zaustavi me strah… ples straha kad se povuces, daleko u sebe da zadrzis misli… kad uzvratim da mi ne treba hvala za zelju… za zelju sto prozima, i osjecaje… ne razumijes, a mislis da vidis… trazis rijeci za ono sto stoji tu cijelo vrijeme

sjetim se jedne noci pred svitanje kao i inace kako si pitala ... volim li ovaj osjecaj... pa samo kao inace ostanem na tren bez teksta, sakrijem njeznost da ne obuhvati sav prostor i nastavim trnuti... razmisljam da li samo volim osjecaj ili tebe... ipak tu je jos uvijek... po prvi put s vremenom raste, ne smanjuje se... rekla si toliko puta istinu... ne znas sto dobivas... i stvarno ne znam... a radim gluposti... samo zbog sitnog i manjeg... a znas da me imas... i kad se posvadjamo.. i kad zamrzim sto te volim jer nisi tada tu... odneses sve samo ne strah.. strah od osjecaja i strah tisine.. u kojem citas sve... i sto saslusas ove misli i ludu glavu... a svejedno ostajes pored... i kad zaserem jedino posteno sto je uz mene...

sjela sam sinoc u auto.. i samo se vozala ovim otokom... da smanjim zelju koliko mi nedostajes... a ne mogu je se rijesiti.. jer kako zamjeniti zelju koja se vrti u krug.. sto zacini prvu jutarnju kavu i sto stavi osmijeh pred san...

i onda taman kad pomislis nekako da si sam.. da nema nikog pored tebe... onda dobijes jednu s.k. koja te se sjeti i pusta norah na mobu s koncerta na omiljenu pjesmu... i jednu m. koja iz vedra neba kaze da je zahvalna na tebi... i jos jednu m. s rijecima falis mi gaduro mala... pa sve to tako stavi osmijeh na ovo izgubljeno lice

Nego voljela bi da me opere motivacija i inspiracija za nečim drugim.. primjerice učenjem.. oke…svejedno je dobar primjer…ali neće danas… i onda tulim u lelujavi ekran… zašto lelujavi… jer ga struja prostrujila malo više… pa je negdje pregorilo… i sad fino zuji i leluja… a i ja skupa s njim.. baš smo super duet… fino idemo gore, dolje, lijevo, desno po cijele dane.. on po pikselima, a ja po skali feelinga… aha… i nije najljepše.. ali naučiš jel.. je,je… i onda fino tuliš malo.. dobro, možda malo više.. no tko broji… i fino je jesti štapiće s kikirikijem u 2, koje je s.k. donijela prije kave, smucanja po gradu, knjižarama i nabrajanja zaheba u zadnje dvije ( ok, soka priznajem )… i rekla sam joj da sam odlučila pauzirat… je… pa je samo odgovorila da je to najgore.. a zašto pak najgore.. nemam blage… ne razumijem, što ima loše u tome… budemo se konzultirali oko toga… jerbo mi nii baš najjasnije…bila bi to jedna dobra analiza… a ne sumnjam da bi gosn freud imao svašta za reći o ovoj konstrukciji ličnosti… no gosn freud, znaš šta… zabole me kaj bi ti imal za reci… ionak to nisi imao s čim poštenim potkrijepiti… a i neki drugi probabli bi voljeli prozborit koju… no nema veze… fino ćem nastaviti s tulenjem u zastave, strop prije spavanja i svaštanešta dok se ne osvijesti negdje unutra… pa impulsi pošalju zeleno svjetlo za prvu, kvačilo i gas… nego, kod nabrajanja onih zaheba.. kol'ka je potrebna kvota… nakupilo ih se par u posljednje vrijeme… hmm, ti si izgleda ispucala svoju za jedno vrijeme pa si sad malo mirna… no možda samo nadoknađujem manijankalno čišćenje i zatvaranje od prije… baš bi bilo dobro opet biti flegma kao prije… no to je nekako nestalo prije pola godine.. odlutalo, zagubilo se na nekim ulicama, lampama i stranicama… i slušam glupave pjesme zadnjih dana… pristojno tupave… ne moš ih otjerat… mogla bi za promjenu malo opet slušati e. cassidy ili pak norah-inu ''i've got to see you again''… no kad ni pjesme ne mijenjaju trenutno… možd sam malo samo ogluvila od slušalica… misliš.. ma neee… bila je preglasna glazba danas u birtiji.. ooozbiljno… samo mirisala je jesen, letjeli avioni… i plovilo ladjama… i to je to.. a opet bi plovila… s nekim povoljnijim vjetrovima… no sidro je bačeno u vodu pa stojim u luci… i ne čekam.. ali bi… barem… no ne može… ne,ne… pa onda eto stoj i ne spavaj… kad nemam savršenih trenutaka kao što ih je netko imao.. ali su svejedno ostali dijelovi vremena zabilježeni i zamrznuti.. i nemam strpljenja, ali svejedno sam bila pored… i želiiiim, ali ne može… kak sad treba pričati.. i kad ti javiš meni i ja tebi… možda nikako, možda kao da nema ničeg, možda nekako… možda… imaš bolju ideju... svejedno nekako se sada čini bolje od nikako… ili sam u krivu… nisam pametna… sada samo fali želje za novim… ali doći je…
nema pjesme u ovom jer bi ih bilo previše... ili samo fali daljinski kao iz onog nekog filma... možda...

vidi, poklopilo se… obostrano je… ne vidiš? pokazat ću ti!
znaš, želim ti reći… pretrnula sam opet iznova kao iz onog traženog, davnog posta želja, dolje u hrpi i zašto je to toliko važno…
osjetim… ne bježim i mirna sam...
nemam želju zatvoriti oči niti se vraćati u prošlost…
a taman kad pomislim da dajem, iznova me uvjeriš da je samo kap...
premalo za sve što ti želim dati jer sam zbog tebe ovakva…
jer je nova ja rekla svašta što nikad prije nije i nije joj žao zbog toga...
jer ne želim mijenjati ovo za nešto što je manje...
kad se istovremeno pojavi želja da samo spustim glavu na tvoje rame i da te zagrlim najbolje što mogu…
konačno, ne želim te iznad ili ispod sebe, nego tu pored, da možeš imati najbolji pogled…

prodaješ li snove, osjećaj i želju… plaćam oblacima, pogledom i dodirom…dok ti kradem noći…možda povremeno i dan… yeah right… na kojem filmskom platnu… regrets, bah…sad mi je samo svejedno… tu, gdje je sve laž…
možda je samo vrijeme da prestanem vijati oblake i tražiti im oblike.. pa ih kao puzzle slagati u glavi…


sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš..

volim utvrditi gradivo, očito bezgranične gluposti...
no, možda jednom mjesečina dobro obasja oči,
otkloni mutan pogled i dobiveni mrak...
trenutno samo želim oblake daleko, najdalje...
bilogdje, samo da nisu kraj mene...
ionako donose samo kišu…
neka i ovaj put preuzimam grešku na sebe,
za sve dozvoljeno, ma fault...

Won’t you... dare me… and hide... from the rest in your palm… shoulder is just... some kind of casual way to say stay for a while…and you can have longer cloud to float on mild…

svjesnost o povremenoj neracionalnosti…a gubim osjećaj da mogu higher skočiti… fck, ponekad mi baš nedostaje onaj osjećaj koji je postojao, kojeg sam tako brižno čuvala… a sada ga samo drugi većinom za sebe skrivaju…onda kad sam imala krila, a dobila slobodan pad… kad sam bila izbačena iz šina, a svejedno se tako lagano klizilo po prostranstvima… pa se općenito čini boljim korak unazad negoli slučajno zakoračiti naprijed… da, je, glupo je procjenjivati tuđa gledišta sa svog stajališta i potreba…jer ono je samo jedna od mnogih panorama… ponekad se uvučeš u misli preko dana.. onako skriveno i na brzinu… pa se odvrti film od sinoć…i sve je 5 pred posao, odgođene ispite, vožnju do nedođija…i dugih 300 i nešto kilometara uzaludno potrošenih cesta zbog stvarno ne znam čega… a mogla je voditi prema nešto urbanijem asfaltu… mala je sigurnost naspram mira…kad s druge strane obale treba biti ono što tražiš…greška je greška, bez ponavljanja ili s njim.. svejedno je pogrešan korak… ali trudim ih se obići… pa samo stojim u sjeni osluškujući što ti treba… dok ponekad izgubim dar komunikacije, onako zbog kolizije misli, potrebe te samo sitnog da li razumiješ i ostaješ tu gdje jesi… jer u tom trenu ne znam više da li išta dobro radim… i onda otpuhnem racionalnosti i strahove pa se sjetim kako volim najmekanastije držati i biti držana u naručju…i poskrivečki stisnuti ruku, onako tajno, samo nadopuniti prostor među prstima… i kad dođe zlatnije i srebrnastije doba… ispruženi dlan vodi… i kad susretnem znak na cesti možda postane još bolji put

Night lift up the shades
Let in the brilliant light of morning
But steady me now
For I am weak
And starving for mercy
Sleep has left me alone
To carry the weight of unraveling
It's all I can do to hang on,
To keep me from falling into old familiar shoes

la question est… koliko se moramo odgurnuti da bi bili blizu jedni drugima…
nema koristi pretvarati se u ludu koja zabavlja ine po želji… jer odigrale su misli sve uloge… od vrha do dna…hodale novim i izlizanim stubama… tek samo pokrij me dlanovima i privij uz sebe.. da ne mislim, više što bilo je… da nestane osjećaj znatne potrebe… za percepcijom svijeta zatvorenih očiju…i retrospektivnim gledanjem sumiranja trenutnih… nema smisla za prolaskom zraka kroz prste osim ako nisu topli dah usana… ili možda pak samo prolaskom jagodica prstiju kroz mekoću kose.. ostaje svijet crno-bijeli kao u starim filmovima.. doći će boje tek kad prazni trenuci ne ukradu svaki minut sna… tražim svoju ''eva-u cassidy'' za sviranje …s pravim ''outfitom''.. te baš sitnim, bitnim riječima za upotpuniti… kad dovoljan je samo zvuk i tren da vrati onaj nezamjenjiv osjećaj… kad tuđi dah nije samo dovoljan per se.. već je tu za obostrano disanje… i ne mijenjaš ga…

Krenuti i onda zastati… upiti osjećaje, misli… držati na distanci.. daleko od sebe…jer smo greške… koje svijetle u mraku…

biti falš… otjerati od sebe… utvrdih to znanje dobro.. još uvijek vidim trag… ali… ipak želim držati… biti bliže, toplo, nježno, grubo i mekano…da li izgubiti engram tjeranja… a ona me naučila kako… i u pravo vrijeme shvatila da se greške ne drže uz sebe… nego ih se šalje… spakira u prošlost… jer nema koristi držati uz sebe sjaj u očima…

bljesak očiju… odrazi li tugu, sreću,hladnoću ili blagost.. koja strana izvire…a piše… utkano je sve.. svaka strana prošlosti… svako zatvaranje vrata, hladno okretanje od drugih, neispunjeni snovi, svaka isplakana suza koja je dodirnula vjetar i dlan, ljubav, nemoć i strast…. sve što drugima ne utisne, a ostaje unutar mene…i blista svaka želja… ne blijedi lako.. čuva sve što je srcu drago…no … koje tipke stisnuti da se ispravi razlomljena prošlost… popraviti učinjenu štetu na naučeno, napravljeno.. da se možeš prepustiti i opustiti… gdje da srce legne…a naučeno su okovi… i ono rijetko u prošlosti… odraz … valovito more …

odmara se duša na jastuku indiferentnosti… druži se s pregibima zgužvane jastučnice…
ne osvrće se na vanjski svijet… egzistira dostatna sama sebi… broji minute i scene što prolaze pored i s njom… gleda zatvorenih očiju i svijetlo i mrak… mirne luke i pahuljasta nesigurna, neutabana neba… nepoznate pravce… neodvagane odluke…

tek povremeno razbijanje kapljica magle o staklo samo uz pratnju odabranih melodija nepoznatih lica s radija… bez suvozača koji nije glas s druge žice… tamo stoji crvena jakna i torba s nekoliko nabacanih papira i rokovnik…hladna, neispijena kava za ponijeti između… za povremeno otpijanje od odredišta do odredišta… i glupast natpis uz cestu, koji prati svaki četvrtak… ipak ostao je još samo jedan petak rutinski… vrijeme koje je bačeno nepovratno u sunčev sat, bez prava na reklamacije i gratisa za dati…
mais subota, jutarnji vlak i tračnice prema novoj godini i gradu tramvaja s više od dva broja… uz toplo prijateljsko rame i drage ljude koje nisam vidjela duže vrijeme, ali i nazdravljanje uz nepoznate… a To sutra veseli…

Zar nisam… barem to…na taj način… nije vidljivo…
igra…hm.. u ovom slučaju….očiti znak mentalnog blokiranja… prije prihvatiti igru zvanu uništena krila… iako ne znam da li oblak ima krila…. clouds slide, flow and float… ili je totally lost nova destinacija i kutija za izgubljene stvari… ne vučem nor držim slamke.. za ruski rulet nisam… toliki egzibicionist biti pak nema smisla…neobično… je li potrebno lupiti žig, staviti markicu i poslati u nepovrat da bi to bilo to… stavih to od prije u folder s pjesmom koja teško pada, don't dream… ipak daske su poslužile kao podloga kazališta apsurda… i propisana dijagnoza… frontalna i lateralna.... again can't get no sleep… insomnija stari suputnik… ovisnost… dugi budan tren… kao i zadnjih par godina… nemam mira…on je samo l'etranger…
je pense au sujet de... je li se teže odreći sna ili osobe... ili možda onoga u sebi koji samo želi da je taj netko heureux... iako bez tebe ako toj osobi znači sreća... ne znam...

c'est plus facile...jednostavnije je...
fly me to the moon ostaje melodija...
a power riff prava mjera za ludost...
dok slušam ponovo violine stihova amelie poulain…
c'est plus facile… lakše je...

Don't think you realize the effect you have over me
Please don't look at me like that,
It just makes me want to make you near me
Don't try to understand me
Your hands already know too much anyway
It just makes me want to make you near me.

It's funny how the distance can make you feel close
And the things you lost are the things you want most
The weather's fine here a perfect shade of blue
I guess that's why I've been thinking of you.
Yesterday I was talking and I heard your name
The weather's fine here with a slight chance of rain.
Oh must be the mood I'm in I 'm thinking of you again.


Sitnice su se urezale u misli.
Tvoj šal i smeđe rukavice.
Vrat dok raspuštaš dugu kosu.
Oblik noktiju i put.
Boja očiju pod jesenjim suncem.
Pogled koji pokušavaš skriti ispod naočala,
Dok sjedimo na terasi.
Način na koji držiš šalicu.
Tvoj smijeh još odzvanja i pamtim ga.
I znam nije moj stil imati tremu,
Ali nisam joj mogla pobjeći.
Nisam znala ništa pametno reći.
I ljutila sam se na sebe zbog toga.
Što imamo samo zrno pijeska vremena.

This is not real love

But darling don't you know the time
But someday I'll have nothing to show
(Nothing to show)
I've nothing to hold
All those simple things that won't come again
Oh do I have to make it plain
This is not real love
And I said this is not real love

Darling you should be long gone, oh long gone by now



mrzim ovu nesigurnost koja se javila...
i znam da nije pravo,
ali nekako postalo drago mislima sanjariti...
možda je krivo mjesto,
možda krivo vrijeme...
a možda je baš onako i ono što treba biti
nešto nedefinirano,
nešto skoro...
i lako se upustiti u svijet snova,
ne znam te,
ne znaš me...
i stalo mi je na neki čudan način,
ali ako ništa ne bude, mirim se s tim...
rizik i vjerojatnost su uvijek tu spremni na igru...